четвртак, 23. март 2017.

KAD BI JASTUCI PROGOVORILI

Kad bi jastuci progovorili o čemu maštaju i sanjaju deca mog uzrasta, ne bi bila dovoljna čak ni najdeblja knjiga da se u njoj sve zapiše. Bilo bi tu suza i smeha, tajni i skrivenih osećanja, prvih simpatija i poljubaca. 
Autor jedne takve knjige sam i ja otkad sam zakoračila u svet tinejdžera. Naslov moje knjige je upravo "Kad bi jastuci progovorili" i na prvi stranicama zapisala sam o čemu maštam pre nego što utonem u san. 
Tu se provlači jedan čuperak plavi koji je često u mojoj glavi i koji ima predivno ime. I dok o njemu razmišljam,osmeh mi ne silazi sa lica. Ujutru se budim sa istim osmehom i započinjem dan tako što prvo pomislim na njega. Zato mi je potreban taj izmišljeni prijatelj koji se zove "jastuk". On ce kao kovčeg čuvati moje tajne a ključić od tog kovčega će biti samo moj. Niko neće znati za moje skrivene suze i strepnje,radosti i tajne poglede. Bila bih najiskrenija prema njemu a on bi sa pažnjom slušao i znao bi da mi pomogne u svemu. Sve bi bilo lakše za mene u ovom čudnom životnom dobu. Medjutim,kada bi se desilo da moj izmišljeni prijatelj " jastuk" progovori nastali bi mnogi problemi. Mogla bih da pocrvenim zbog svojih otkrivenih tajni jer su one meni previše važne da bi bile poznate svima.

I kao što kaže istoimena pesma Miroslava Antića, sreća je što jastuci ne govore i čuvaju tajne ušuškane u mekoj belini perja.

Iskra Ilić

VII razred, osnovna škola Sveti Sava, Žitište

четвртак, 16. март 2017.

Palme ne rastu u Srbiji?

U novom „Miksalištu“ je uvek gužva. Do pre nekoliko dana je prolazilo preko 500 izbeglica na dnevnom nivou. Zbog očekivanog haosa koji je nastao zbog tolikog broja ljudi, pomoć je prioritizovana samo za porodice. Međutim, to ima i svoje dobre strane, kao što je, npr., veća posvećenost deci.
U 10h ujutru sam išao ka posebnom kutku koji je rezervisan za Save the children. Doručak se još uvek služio, a red za hranu je bio dugačak 15ak metara, pa sam morao da ga zaobiđem da bih došao do prostorije za decu. Kutak se sastoji od nekoliko stolova, par komoda sa fiokama u kojima su smeštene igračke i različiti papiri i materijali za crtanje. Na podu, do zida, nalaze se dve velike kutije sa igračkama. U prostoriji za decu se nalazilo ukupno petoro dece. Svi su bili uzrasta 4-12 godina. Najmlađa je bila devojčica sa prostora Iraka i pričala je kurdskim jezikom. Za njenim stočićem je sedela devojčica iz Alžira, koja je pokušala sa njom da priča na arapskom, ali mislim da se nisu baš najbolje razumele. Devojčica iz Alžira je bila starija 5 godina od nje i učila ju je kako da koristi tempere. Od koleginice iz Save-a je tražila vodu za tempere: „My friend, water please, water please.“, pokazivajući na tempere koje su se našle tu na stolu. Dvojica malih Avganistanaca su bila na podu i igrala se autićima.
Meni je privukao pažnju jedan Avganistanac koji je sedeo sam za stolom. Bio je zaokupljen kockicama i drugim geometrijskim telima. Od njih je napravio zgradicu koja je bila malo arhitektonsko remek delo. Dok sam pričao sa koleginicom iz Save-a, seo je za moj stočić, uzeo bojicu i hteo je da nacrta nešto. U tom trenutku uzimam papir i stavljam ga u svoje krilo. Dečak je još uvek crtao. Nedugo zatim mu pokazujem papir koji sam uzeo. Sada je to bio origami brodić. On se jako obradovao, što se moglo zaključiti iz širokog osmeha. Vidi se da sam mu privukao pažnju. Uzimam papir A4 formata i cepam ga na pola. Jednu polovinu dajem njemu, drugu meni. Pokazujem mu da radi isto što i ja, što on momentalno razume. Pravim brodić, a on pažljivo prati svaki moj potez. Završni potez pri pravljenju broda je najzanimljivi, jer od nekog romba se odjednom stvori brodić. On je bio veoma srećan što je uspeo da napravi. Ja mu pokazujem da sad on sam napravi. Razumeo je šta želim. Posle nekoliko poteza, zastao je i pogledao u mene očekujući pomoć. Ja sam mu pokazao koji je sledeći potez, a on je to ponovio. Tako je bilo sve dok nije sam završio brodić. Gledao je par sekundi u brod, kao da se divi svom umeću. Želeo sam da u potpunosti sam nauči da pravi, te sam mu pokazao da sada skroz sam uradi. Uradio je većinu poteza, pa je zastao. Kad me je pogledao, ja sam stavio svoj prst na čelo, dajući mu signal da razmišlja. On se na to nasmejao. Uspeo je da napravi i taj potez. Kada sam opet pokušao da mu pomognem, odmahivao je rukom uz osmeh, dajući na znanje da će se potruditi sam da uradi. Uspeo je, završio je brod potpuno sam. „Kucnuli“ smo se našim brodićima, kao da pravimo zdravicu. Potom sam uzeo neki drugi papir i pitao ga – Avganistan?. On je klimnuo glavom. Pitao sam ga – Ćand salete (Koliko imaš godina)? On je odgovorio davozda. Nikad mi nisu išli brojevi na persijskom, a kada je video da nisam razumeo, prstima je pokazao – 12. Pitao sam ga na farsiju kako se kaže, pa sam imitirao avion. On je rekao nešto što je ličilo na havopimo. Ja sam pokazao na papir i onda smo obojica krenuli da pravimo avione. On je radio na jedan način, a ja na drugi. To ga je zbunilo, mislio je da radi pogrešno. Uz osmeh sam mu objasnio da radi kako hoće. Kada smo bacili avione, moji je mnogo duže leteo nego njegov. Pokazao sam mu da poklanjam moj, ali da napiše svoje ime na njemu. Napisao je Farsid. Pitao me je kako se ja zovem i rekao sam mu da napiše ispod Stefan. Sa druge strane sam mu rekao da napiše Avganistan i ispod Srbija. Zatim sam uzeo avion i ćirilicom napisao to isto. Dopalo mu se. Tada sam uzeo papir i rešio konačno da naučim brojeve na persijskom. Napisao sam brojeve od 1 do 10 i pitao kako se kažu na farsiju. Zapisao sam. To ga je motivisalo da nauči nekoliko brojeva na srpskom, iako za par dana ide iz Srbije (inšalah). Do skoro nisam znao da različito pišu čak i cifre drugačije od nas. Rekao sam mu kako se izgovoraju naši brojevi, a on je to zapisivao na njihovom pismu. Međutim, problem je nastao kada smo počeli da pišemo preko 10. Pogledao me je sa nevericom dok sam izgovarao 11, 12, 13. Počeo je kroz osmeh da viče saht, saht(teško)! Ja sam mu rekao saht nist, asun (nije teško, lako je). Pokušao je još jednom da nauči i uspeo je. Ja sam se šalio da je težak farsi, ne srpski, a on me je ubeđivao da je srpski mnogo teži. Zatim sam mu rekao da nacrta Srbistan. Nacrtao je nekoliko planina, sunce koje zalazi, i ptice (onako kako smo ih mi crtali kao deca). Zatim je nacrtao kuću i pored nje palmu. Ja sam se nasmejao, pokazao na palmu i rekao inđa ništa(moj pokušaj da kažem ovde nema palmi. Fun fact je da Avgani i mi koristimo reč ’ništa’ J). Počeo je jako da se smeje i da se izvinjava. Pitao sam ga za porodicu, koliko ima braći i sestara. Rekao je da su sa njim majka i otac, brat i dve sestre. Rekao je da želi da ide za Nemačku. Poželeo sam mu sofra hoš, srećan put, a rastali smo se istovremeno uz jedno hoda hafes.
U razgovoru sa Farsidom sam doživeo nešto što sam više puta osetio - bolje se razumem sa decom sa kojom ne delim isti jezik, nego sa odraslima. Nadam se da će u Nemačkoj postati jednog dana uspešni konstruktor aviona, brodova ili arhitekta. J

Stefan Dimić, KlikAktiv

субота, 4. март 2017.

A poem of hope



There was once a feeling so strong,

That filled the hearts of men.

But now, what has gone so wrong?

People seem to be hiding in a den.



Why are we so distant, and cold?

Where are the warmth, and our smile?

Does love still exist, as we were told?

Or do we have to wait for a while.



The answer is so simple and true:

Just look at the sparkle of children’s eyes.

Then, you won’t feel so blue,

As there only goodness lies.



Children are the meaning of living,

So let’s help them grow up and smile.

Instead of talking, let’s start giving.

It should be so easy to try.



Teacher Milena

Dimitrovgrad