понедељак, 18. април 2016.

Iz zemlje u zemlju čuda

Kada bih imala svoj svet sve bi bilo besmisleno.Ništa ne bi bilo onakvo kakvo jeste, zatošto bi sve bilo onakvo kakvo nije. I suprotno, ono što jeste ne bi bilo.
I ono što bi bilo ne bi. Razumeš?
Alisa u zemljičuda, Luis Kerol
Ako razumeš napisano nastavi sa čitanjem, ako ne, opet nastavi da čitaš da bi razumeo, jer u tome i jeste ideja ovog teksta.
Da li ste nekada čitali Alisu u zemlji čuda? Ako jeste ovo je jedna drugačija perspektiva ove priče, a ako ste među onima koji nisu, sada ćete uvideti sličnost između ove priče i izbegličke krize. Pre početka putovanja kroz zečiju rupu opremite se dubokim čizmama koje su otporne na etiketiranja, predrasude i netoleranciju. Zaboravite na vreme i otkucavanje sata, iako će vas Beli Zec stalno opominjati da požurite. Na ovaj putu ponesite sa sobom kolačić na kom piše pojedi me, ali nemojte ga jesti, dok se priča ne završi. Ako ste poslušali naše savete krećemo!
Zamislite jednu veliku zečiju rupu u koju ste upravo upali, i tako dugo, dugo padate ne znajući gde joj je kraj. Ne znate šta će vas sačekati sa druge strane rupe (ako išta postoji), ne znate da li ćete ,,pasti“ na nešto udobno, ne znate da li je tamo toplo ili hladno, ne znate ko tamo živi, da li će vas prihvatiti, zapravo sve vreme putovanja živite u jednom velikom NE ZNAM. Tako vi putujute, a oko vas se smenjuju različita lica. Neka su namrštena, neka se smeju, neka bi da razgovaraju, ali ih ne razumete, neka deluju otuđeno, ali vi i dalje putujete... Onda se nađete pred raskrsnicom, ne znate gde da skrenete, ali i dalje negde putujete. Putujući nailazite na mnogobrojne raskrsnice na kojima predahnete u nadi da zečijoj rupi ima kraja.
Ako ste se bar malo stavili u ovu situaciju onda vam je jasno da deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja ovako izgleda svaki dan, kao putovanje bez kraja, ne znajući kada će se završiti i koga će sve sresti na tom putu. Oni nailaze na mnogobrojne raskrsnice (koje su u ovom slučaju različite zemlje) u kojima se kratko zadržavaju i onda se put opet nastavlja. Jedna od tih raskrsnica na koju su naišli je i naša zemlja. Naime, u proteklo vreme u našoj zemlji je zabeleženo dosta slučajeva dece koja su zbog okolnosti razdvojena od svojih roditelja/staratelja. Ovakve neizvesnosti im se dešavaju svakodnevno, a povrh svega se brinu i o osnovim egzistencijalnim pitanjima: da li će imati hranu, odeću, obuću, da li će uspeti da pređu granicu, a ako uspeju putovanje se tu ne završava, jer ne znaju šta ih čeka u nekoj novoj sredini...
Ovde nam nisu potrebni statistički podaci, koliko je ljudi napustilo svoje domove, kakvo je političko stanje u tim zemljama, već samo jedno razumevanje kako im je ovde i sada. Citat sa početka teksta je imao nameru da ukaže koliko je bitno da razumemo da svako od nas ima svoje viđenje sveta. Da ono što nekome deluje besmisleno za druge je puno smisla i važno. Sve u perspektivi. Tako i deci izbeglicama, oni žele jedan novi svet za sebe, sigurno mesto gde mogu da žive sa svojim najbližima, mesto u kom će izgraditi svoj besmisleni smisao. Oni neke stvari ne mogu vratiti, ali mogu dobiti tanjir tople supe, ljubazan osmeh, igru koja je univerzalni jezik za svu decu. Ne moramo praviti svečanost kako je to uradio Ludi Šeširdžija na svojoj čajanki, ali možemo biti dovoljno senzibilisani da shvatimo da je jednostavna šolja, sa jednostavnim čajnikom sasvim dovoljna.
Ovo treba da zapamtimo, jer mi nekada možemo prolaziti kroz ovakvu zečiju rupu, i onda će nam biti potrebno da neko nosi one duboke čizme sa početka teksta koje su otporne na bilo kakav vid diskriminacije i da nas razume. Sada pojedite svoje kolačiće ili ih bolje podelite, jer lepše je kada rastemo zajedno.

Dragana Purešević

Diplomirana pedagoškinja na master studijama

уторак, 12. април 2016.

Jedan zaboravljeni zanat

Šta je to uopšte zanat? To je vrsta delatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega. Danas, kada nam zatreba odredjena stvar put nas vodi u veliki super-market u kome možemo naći skoro sve ili kako kažu: "od igle do lokomotive". Medjutim, ne tako davno, pojedine stvari nisu se mogle naći u prodavnicama,već u malim zanatskim radnjama koje su se nalazile na svakom ćošku. Neke od tih radnji još uvek postoje i privlače svojim neobičnim izgledom. Drugačije su od blještavih izloga, imaju svoju posebnost i donose nam duh starih vremena, bez obzira što za njih kažu da ih je pregazilo vreme. Nedavno, šetajući Beogradom,upravo smo naišli na baš jednu takvu radnju. U skromnom izlogu pisalo je, vrlo neupadljivo "popravljamo kišobrane". Moja baka je oduševljeno rekla da se seća vremena kada su ulicom prolazile kišobrandžije i uzvikivale tu svima poznatu rečenicu "...kišobrane, popravljamo kišobrane...". Tog trenutka se uhvatila za kvaku i ušla u dućan, a ja za njom. Pred nama se prikazao jedan sasvim novi svet, u kom su glavni bili kišobrani: šareni, jednobojni, čipkani, svileni, sa izrezbarenim drvenim ili mesinganim drškama. Starija gospođa za malim stolom je baš tada izrađivala novi kišobran po porudžbini jednog gospodina. Bilo je zanimljivo gledati kako ona to spretno radi. Pohvalila nam se da radi u dućanu starom preko stotinu godina i bavi se zanatom na čiji spomen se ljudima redovno podignu obrve i stvori se gomila pitanja: Ko još danas ručno pravi kišobrane, popravlja li ih neko uopšte? Koga još briga koliko će mu kišobran trajati , kad će za sledeći izdvojiti ne više od par stotina dinara?!
Na mene su najveći utisak ostavili predivni kišobrani izradjeni od bele,crne i zlatne čipke. Bez njih je bilo nemoguće zamisliti damu u prošlom veku,a danas se koriste u izuzetnim prilikama kao što su venčanja i pozorišne predstave u kojima su deo kostima. Moju baku su najviše impresionirali dezeni na kišobranima za svakodnevnu upotrebu, koji su unikatni i rukom oslikani. Meni je sve ovo ličilo na umetnost, a ne na stari zanat i bila sam jednako oduševljena kao i moja baka. Kada sledeći put budem išla u Beograd,obavezno cu posetiti ovaj mali dućan i ponovo uživati u njegovoj posebnosti.


                                                                                          Iskra Ilić
                                                                                         VII razred, osnovna škola Sveti Sava, Žitište

*tekstovi dece biće prevedeni na arapski jezik i namenjeni su izbeglim vršnjacima

петак, 8. април 2016.

Moji stavovi i znanja pre i posle treninga o deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja

Moram da priznam da stav o deci izbeglicama pre ovog treninga nisam ni imala, jednom rečju, nije mi ni palo napamet da dece u takvoj situaciji ima. Kada bih u medijima pronalazila informacije o izbeglicama, nigde se ne bi pominjala deca, maloletnici, već odrasle osobe ili čitave porodice. Odlaskom na ovaj trening dobila sam prave informacije i bila upoznata sa situacijom.

Naime, veliki je broj dece koja putuju sama. To su deca koja su ili krenula sa roditeljima, a usput su ih na veliku nesreću izgubila, ili su naprosto silom prilika razdvojeni, ili su to deca koja su se na ovako veliki put uputila sama. Ta deca na putu do željenih zemalja zapadne Evrope prolaze kroz našu zemlju i neretko dosta vremena borave u njoj. Naša zemlja ima organizovana prihvatilišta i pruža pomoć za tu decu. Veliki je broj socijalnih, medicinskih radnika i volontera koji u tome pomažu. Smeštaj koji naša zemlja nudi je otvorenog tipa, tako da ga deca mogu napustiti u svakom trenutku, što je nekada dobro, a nekada loše. Dobro je jer im naša zemlja daje punu slobodu odlučivanja, a loše jer su u pitanju maloletnici, deca koja mogu biti izmanipulisana ili zloupotrebljena na mnogo načina. Bilo je primera da su deca ušla u zemlju sa nekim ko tvrdi da je staratelj, a nakon toga su napustili dete, potom deca mogu biti žrtve različitih prevara, ali i zločina poput krijumčarenja ljudi. Njihov položaj otežava činjenica da se deca nalaze u potpuno drugačijoj sredini, kulturi, okruženi jezikom koji ne razumeju, a često se ni ne moze naći prevodilac za jezik kojim dete govori. Ovo su veoma osetljive i rizične situacije za decu.

Na samom treningu putem raznih simulacija imali smo prilike da se stavimo u položaj dece izbeglica i to nije bilo ni malo prijatno. Zapitala sam se, kako to izgleda kada imaš sve, a odjednom ostaneš bez ičega, a pritom si dete? Rat razara sve pred sobom. Zgrada se može sagraditi iznova, ali sa osećanjima tako ne može. Deca su osetljiva bića, nisu odrasla i svakako im treba posvetiti više pažnje nego odraslima. Na deci svet ostaje, kakav im svet pokažemo danas, u takvom svetu će težiti da žive sutra.

      Učesnici treninga o pravima dece izbeglica u organizaciji Prijatelja dece Srbije, februar 2016.


Na treningu sam upoznala divne ljude, preko tima organizacije Prijatelji dece Srbije do volontera, buduće pedagoge, psihologe, socijalne radnike koji se zajednički trude da kroz projekat ’’I ja sam dete’’ upoznaju širu javnost sa postojećim problemom, sruše stereotipe i predrasude,  da pozovu ljude na humanost, a time učine boravak deci izbeglica u našoj zemlji što prihvatljivijim. 

                                                                                                                                                Jovana Ilijin
                                                                                                                Studentkinja Pravnog fakulteta
                                                                                                                Volonterka Prijatelja dece Srbije

Zašto je važna senzibilizacija za razumevanje potreba dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja?

"Senzibilizacija" je velika reč za brigu. "Deca izbeglice koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja" su, kratko rečeno, deca. Da li treba brinuti o deci? To je pitanje koje se i ne postavlja jer se odgovor prosto podrazumeva. Ali da li uvek na najbolji način delamo u skladu sa tim glasnim "da, treba"?

Na primer, kako je škola kroz vreme postajala sve bolje mesto za decu? Tako što su pedagozi postajali sve senzibilizovaniji za potrebe dece! Ja sam studentkinja i mogu da pratim predavanje od dva sata. Ali to ne može i sedmogodišnje dete, pa časovi traju 45 minuta. Isto tako, razlomci se ne uče u prvom razredu, postoji pauza između časova, veliki odmor za jurnjavu i užinu... Budite zahvalni senzibilizovanim učiteljima što više ne klečimo na kukuruzu! Dakle, sadašnje škole su dosta naprednije u pogledu osetljivosti za dečije potrebe od škola iz 19. veka. Ako se složimo sa tim da ceo svet treba da bude senzibilizovan za dečije potrebe kako bi mogao da ih prepozna i zadovolji, videćemo da ima mnogo mesta za poboljšanje.

Deo sveta koji treba što pre i što u većoj meri informisati i osnažiti za potrebe dece su evropske izbegličke rute. Jedna od važnih tačaka na toj ruti je i Srbija, gde je samo u februaru ove godine registrovano oko 37.000 novopridošlih Sirijaca, Avganistanaca, Iračana... Čak 39.5% registrovanih izbeglica i migranata su bila deca.[1] Ako mislite da su ta deca uvek u pratnji roditelja ili staratelja, nažalost, varate se. Prema podacima Agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija, od svih registrovanih izbeglica koji su tokom 2015. godine prošli kroz Srbiju, oko 10.600 njih bili su maloletnici bez pratnje.



                                                   Sirijskom dečaku drugo dete nudi hranu na železničkoj stanici u Budimpešti.
                                                   Preuzeto sa The Sydney Morning Herald  

Da bismo osigurali da Srbija bude bolje mesto za decu izbeglice koja putuju sama, moramo da suštinski razumemo njihove potrebe. Pripremljeni treba da budu svi, kako oni koji direktno pomažu (poput volontera), tako i oni koji donose odluke o sudbini dece (poput političara), pa i oni koje će se samo potencijalno susresti s tom decom (npr. biće pozvani da učestvuju u dobrotvornim akcijama).

Pre svega, treba da se stavimo u poziciju dece i da pokušamo da zamislimo u kakvom su stanju, kako se osećaju i šta misle dok su sami u nepoznatoj državi. Da li su gladni? Da li im je hladno? Da li su uplašeni? Da li su usamljeni? Da li se osećaju napušteno i iznevereno? Da li su tužni? Da li su ljuti? Da li nas razumeju kad im se obraćamo? Da li znaju kuda dalje? Ili su sve to zajedno.

Bilo da smo se lično upoznali za decom izbeglicama, bilo da smo ova pitanja sada postavili samo sebi, jedno ostaje jasno: deca izbegličke krize su samo deca. Imaju dečiji izgled, i dečiju maštu, i dečije potrebe. Jedino što ih izdvaja od druge dece je to što zadovoljenje njihovih potreba osujećuju spoljašnji uslovi na koje ona nikako ne mogu da utiču. Posebno ukoliko su prepuštena sama sebi jer nemaju roditelja ili staratelja koji bi brinuli o njima, što ih čini daleko ranjivijim od dece koja putuju uz pratnju. 

                                                                          Deca u izbegličkom kampu prave sneška.
                                                                          Preuzeto sa CNN

Koraci podrške su sledeći: 1) identifikacija potreba dece, 2) identifikacija načina da se te potrebe zadovolje, 3) promena spoljašnjih uslova radi zadovoljenja potreba dece. Pri koraku 1 je veoma bitno primetiti da potrebe dece, kao i svih ljudi uopšte, idu dalje od onih egzistencijalnih, poput gladi i žeđi. Tu su i potrebe za sigurnošću, za lečenjem, za porodicom, za učenjem, za igrom, za društvom, za komunikacijom,... Korak 2 - identifikacija načina zadovoljenja potreba - podjednako je bitan, ali se često previđa. Zamislimo samo banalne primere davanja vode nekome ko je gladan ili kompleksnije, kao što su pružanje pravne ili psihosocijalne pomoći na jeziku koji dete ne razume. Tek kada smo prošli korake 1 i 2, možemo da pređemo na 3 i da deci odistinski pomognemo.

Možda ćemo, kada postanemo osetljivi za potrebe dece izbeglica, osetiti empatiju koja nas pokreće da nešto za tu decu i uradimo. Jasno je da samo kombinacija senzibilizacije, empatije i dobro postavljenih sistemskih rešenja utiru put promišljenim i efikasnim individualnim i kolektivnim akcijama u cilju poboljšanja statusa dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja.
Aleksandra Lazić
Diplomirana psihološkinja na master studijama
Volonterka Prijateljia dece Srbije




четвртак, 4. фебруар 2016.

И ја сам дете

Свесни да живимо у тренутку једне од највећих избегличких криза у Европи услед ратних дејстава на Блиском истоку, а као организација која се бави заштитом и промоцијом дечјих права, Пријатељи деце Србије желе да скрену пажњу на страдање најслабијих међу избеглицама – деце и да допринесемо да, ако не може да се спречи, оно буде бар смањено и са што мањим последицама.

Да бисмо као друштво на најбољи начин одговорили на њихове потребе, умањили им патње и невоље и смањили ризик од злоупотребе деце избеглица, потребно је да знамо са каквим проблемима се сусрећу, из каквог оквира долазе, чему стреме... Потребно је да не окренемо главу, нити да очекујемо да је то у целини посао државе. Важно је и да као грађани будемо солидарни и саосећајни са невољама и ризицима са којима се суочавају. Посебно битним сматрамо да их њихови вршњаци, деца и млади Србије, прихвате и виде као себи равне, а да језичку и друге баријере не доживљавају као непремостиве.


Зато, и покрећемо овај блог као место сусрета деце и младих која желе да подрже и смање патњу својим избеглим вршњацима и пошаљу им поруку подршке, разумевања и солидарности. Наравно, очекујемо да ће их у томе подржати родитељи, старатељи и наставници, као и остали грађани Србије.