понедељак, 20. јун 2016.

Centar Adaševci – slobodna deca i zaključane igračke

Prijatelji dece Srbije su 30. marta 2016. posetili prihvatni centar za migrante u Adaševcima, naselju koje se nalazi na auto-putu Beograd–Zagreb u opštini Šid. Prihvatni centar je adaptirani motel „Adaševci“, koji ima prizemlje i sprat, sa oko 15 soba i apartmana. Izbeglice odatle autobusom odlaze do železničke stanice u Šidu kako bi nastavili svoj put.

U prihvatni centar smo stigli oko 11 sati prepodne. Zapahnuo nas je miris poput mehaničarske radnje, mada vozila u pokretu nije bilo u blizini. Sve je bilo mirno i bez gužve; ljudi su sporo hodali i pričali tiho između sebe, u grupicama. Kako smo ubrzo saznali, nije uvek bilo ovako. Kroz centar je umelo da prođe i do 9.000 izbeglih u jednom danu i da čak 50 autobusa istovremeno pođe za Šid.
U periodima velikog priliva, prema rečima službenika delegacije EU sa kojim smo razgovarali, nije bio zabeležen nijedan incident. Izbeglice su osobe koje samo „pokušavaju da uspostave koliko-toliko normalan život“, boraveći u sivom motelu oblepljenom posterima raznih organizacija, spiskovima imena na sobama, i prolazeći kroz stresne procedure „skrininga“ pre intervjua i samog intervjua.

U prihvatnom centru se trenutno nalazi veliki broj dece (verovatno stotinak njih), a utisak tamošnjih službenika je da su gotovo sve žene koje pristignu u drugom stanju. Zabeležen je i jedan porođaj.
Više puta smo čuli kako se najveća kulturološka razlika između izbeglica i domaćeg stanovništva sastoji u odnosu prema deci. Možda je preterano reći da se izbegličke porodice vode isključivo onim „Alah dao, Alah uzeo“, ali očigledno imaju opušteniji stil roditeljstva ili su samo pogođeni sindromom sagorevanja usled trauma, nespavanja, gubitaka, nasilnih smrti... Majke su sklonije da puste svoju decu da se slobodno igraju i da istražuju, bez uspostavljanja prevelike kontrole i nadzora. Takva praksa često nailazi na nerazumevanje na našim prostorima. Slušajući o ovome, saznali smo i da se u Siriji i u još nekim državama Dan majki slavi 21. marta (u Srbiji se ovaj praznik zove Osmi mart).

Fotografija preuzeta sa sajta Radia Slobodna Evropa

Kako deca u prihvatnom centru provode dan? „Dečiji kutak“ u motelu smo zatekli zaključanim. Kroz staklena vrata smo mogli da vidimo malenu osunčanu sobu sa puno igračaka. Kako smo kasnije saznali od jedne socijalne radnice, Kutak je do pre dve nedelje radio non-stop i trenutno radi od 8 do 20 sati. Zapitali smo se – da li igračke moraju da budu pod ključem? Dvema devojčicama koje su se ispred Kutka igrale jednim balonom, to izgleda nije smetalo. Pažljivo smo pogledali i dečije crteže okačene na zidovima motela, ali nismo mogli da zaključimo da li su deca na njima prikazivala ono što žele ili ono što je neko drugi mislio da treba da nacrtaju da bi „ganuli“ posetioce prihvatnog centra.

Čuli smo da „deca izbeglice doživljavaju Centar Adaševci kao vrtić“, ali nismo mogli da se u to u potpunosti uverimo. Videli smo oko dvadesetoro dece, koja su imala ispod 10 godina. Bebe su bile u naručju svojih roditelja. Nešto starija deca su u parovima zauzimala ćoškove radi tihe igre. Najstarija deca su se okupljala u klike u kojima su pravila krug od sprata do prizemlja motela. Utisak mi je podeljen – da li se deca dosađuju ili su razigrana? Možda su delovala veselo samo zato što su videla neka nova lica u svom okruženju?

Nismo se iznenadili  kada smo kasnije čuli za problem preteranog vezivanja radnika za decu izbeglice. Ona su otvorena i druželjubiva i lako će uspostaviti komunikaciju sa vama govorom tela. Stidljivo su nas pozivala na igru, a nasmejano su nam mahala kada smo odlazili.

Aleksandra Laz
Diplomirana psihološkinja na  master studijama
Voloonterka Prijatelja dece Srbije

четвртак, 26. мај 2016.

Zabranjena ljubav

Pre oko hiljadu gonina u jednom malom selu na Balkanu, u trenutku kada su se pojavili vampiri, veštica je stvorila nova bića. Veštica im je dala moć i snagu vampira i vukodlaka. Stvorila ih je kako bi zaštitila ljude i nazvala ih je čuvarima. Veštica je izabrala pet najjačih i najspretnijih ljudi u selu, najjači se zvao Veliki vođa i bio je predvodnik Čuvara. Gen koji se nalazio u Čuvarima mogao se aktivirati jedino krvlju prvobitnih vampira, pa tako da su Čuvari živeli naizgled obične ljudske živote. Gen čuvara se prenosio generacijama, kao i priča o vaprima i nastanku Čuvara.  Svi Čuvari, sem Velikog Vodje,  mislili su da će sa nestankom vapira, biti oslobodjeni čuvarskog gena, da će biti obični ljudi. Ali Veliki Vođa je jedini znao istinu. Ubistvom poslednjeg vampira, nestali bi i Čuvari.

Dvesta godina od stvaranja Čuvara i vampira, u selu gde su nastali, Velikom Vođi se rodila ćerka. Nazvali su je Anastasija. Kako je devojčica rasla, učena je da se bori i da lovi. Par godina kasnije Velikom Vođi su se rodile jos dve kćeri Anđela i Marija, i kako nije imao muško dete, odlučio je da najstarija ćerka, Anstasija, bude njegova naslednica.  Kada je devojčica napunila osamnaest godina u selu su se vratili Prvobitni vampiri.

Fil je bio najstariji, veoma ćudljiv mladić, smeđe kose i crnih očiju. Posle samo par dana provedenih u selu otišao je. Sa  njim su došla i njegova braća i sestra, Marko je bio visok crnokos mladić, sa prelepim crnim očima, u koga se Anastasija odmah zaljubila. Nikola nije ličio na svoju braću, plave kose i plavih očiju, bio je zapažen i uvek okružen devojkama. Kol je bio najmladji od braće, smeđ dečak koji je uzivao u pažnji devojka  i  u piću. Rebeka je bila plavokosa devojka, Anastasijinih godina, njih dve su vrlo ubrzo postale bliske drugarice.

Kako je vreme prolazilo Anastasija i Marko su se sve više družili i zbližavali. Nakon nekog vremena Marko je zatražio Anastasijinu ruku od Velokog Vođe i oni su se verili. Venčanje je bilo zakazano na Anastasijin devetnaeti rođendan. Na proslavi u čast njihove veridbe, dok su njih dvoje šetali, Anastasiju je napao vuk i Marko je da bi spasao svoju voljenu od smrti, dao svoju krv kako bi zacelila. Anastasija je tada saznala istinu o sebi, ali i o Marku, saznala je da je on vampir. Nakon završetka proslave, devojka je svom ocu ispričala sve šta se desilo, i otac joj je tada poverio važan zadatak – da uzme Markovu krv kako bi i ostalim Čuvarima aktivirali gen. Aleksandra se pravila kako se ništa nije desilo i nastavila je da planira svoje venčanje sa Markom.

Vođe čuvara su skovale plan da na venčanje pozovu oca Prvobtnih vampira, najstarijeg i najjačeg od svih, kako bi ga ubili.

Izvor: www.berryblu.deviantart.com


Na sam dan venčanja Anastasija je obukla svoju venčanicu, koju je sama sašila, i otišla na svoje i Markovo omiljeno mesto, liticu, koja se nalazila u blizini sela. Nakon nekoliko minuta došao je Marko. Došlo je vreme da se sprovede plan i niko nije smeo, naročito Prvobitni, da posumnjaju na Čuvare.

Anastasija je stajala na kraju litice i pogledala je u dolinu koja se prižala ispod litice, zatim je pogledala u nebo, i od same pomisli da to više nikada neće videti krenule su joj suze na oči. Kada joj je Marko prišao, ona ga je odgurnula i rekla da neće svoj zivot da provede sa  čudovištem. Odjednom se začula buka i vrištanje iz sela, otac Prvobitnih vampira je stigao i počeo da uništava sve oko sebe.  U trenutku kada se začula buka Marko je okrenuo glavu da bi video šta se dešava.  Anastasija je to iskoristila i rekla „Zbogom“ , a potom je skočila sa litice. Pobegla je od svoje najveće ljubavi, bežala je i krila se od njega, jer je jedino tako mogla da živi sa tim da ga je povredila.

Aleksandra Rajković
Prvi razred
Srednja medicinska škola, Ćuprija


среда, 20. април 2016.

Deca izbeglice - Kako da pomognemo?

Deca izbeglice koja nam pristižu sa Bliskog istoka bi trebalo da budu u samoj žiži javnosti. Svakako da o tome treba svi skupa da budemo obavešteni, ali bez dodatnog angažovanja po pitanju pružanja pomoći i podrške, priča u jednom smeru svakako ne bi urodila plodom.

Jasno je da je istorija na svetskoj sceni beležila mnoštvo migracija. Pored brojnih primera u svetu i pripadnici našeg narod bili su akteri ovakvih seoba, stoga nam ova priča, nažalost, nije strana. Ipak, poslednjih godina i meseci, migracije dostižu enormne razmere. Zato ova situacija treba i  mora da na najbolji moguć način izazove pokretanje svesti svakog pojedinca, da u skladu sa sopstvenim mogućnostima - pruži doprinos.

Kao individualci jesmo jedninstveni, manje i više kompetentni, svako u svom domenu, ali kao takvi, nismo rođeni da budemo individualci koji žive jedni naspram drugih - već jedni sa drugima. Mnogo puta izrečena misao, nije zgoreg opet je navesti, glasi: Zajedno možemo mnogo.
U skladu sa tim, naša dužnost jeste da radimo u najboljem interesu deteta. Zapitajmo se koliko dece putuje bez pratnje neidentifikovano, kao i to kolika opasnost vreba ukoliko se deci na vreme ne dodeli pravni zastupnik, čak i pre nego što se pokrene proces dobijanja azila? Koliko njih postaju žrtve zlostavljanja, kao i trgovine ljudima?

Sirijski dečak, siroče, u kampu za decu bez roditelja na Krfu. Izvor: Rojters 

Ukoliko ne reagujemo, postajemo saučesnici ovih zlodela. Prošlost ne možemo da izmenimo, ali ono što možemo, jeste da delamo u skladu sa savešću. Imali mi visoko obrazovanje ili ne, koje god verske ili nacionalne pripadnosti da smo, ljubav treba da je naš imperativ. Nismo svi visokog socio ekonomskog statusa, niti visokog društvenog položaja ali smo svi mi ljudi, važni i sposobni da se na bilo koji način aktiviramo, kako bi deca koja putuju bez roditeljskog staranja sutradan bila u stanju da uzvrate ljubavlju koja im je pružena. Kako bi bezbedna, sigurna i voljenja mogla da imaju detinjstvo kakvo zaslužuju.

Koliko god nam se patnja izbeglica čini “dalekom”, da bismo zajedno uživali pravo na život, treba da nastojimo da živimo zajedno, šireći mir i toleranciju uz uvažavanje svakog čoveka, svakog deteta.
Što se konkretnih znanja pre treninga održanog od strane trenera Prijatelja dece Srbije tiče, ona su svakako osnažena tokom samog procesa, gde je mnoštvo volontera najrazličitijih profesija uspelo da izgradi zajednički smisao. Osvešćeni smo kao oni koji su jaki, spremni i odgovorni za doprinos deci. Zajedno smo došli do ideje da je aktiviranje vršnjaka dece izbeglica da pruže podršku kroz crtež, pisanu reč ili priču, dobar i efikasan  način suočavanja i razvoja empatije.

Počevši od jezgra, laganim ali sigurnim koracima, verujem da se uticaj aktivizma poput koncentričnih krugova može širiti. Ne možemo preko noći promeniti svet, ali unošenjem pozitivnih promena doprinosimo razvoju pojedinaca, sopstvene zajednice, pa i sveta u celini.
Sanja Pucarević
Diplomirana pedagoškinja na master studijama pedagogije
Volonterka Prijatelja dece Srbije


уторак, 19. април 2016.

Pismo mom drugu/drugarici iz velikog sveta


Zdravo drugaru,


Imam 15 godina i svesna sam tvoje situacije. Želim da ti kažem da te razumem i da iako tako trenutno ne izgleda mi smo veoma slični. Volela bih da ti budem podrška i da ti poručim da posle kiše uvek dođe duga. Ovo je bila jedna od rečenica koju mi Srbi koristimo kada želimo da istaknemo, da ma koliko nam je trenutno teško jednog dana mora biti bolje.  Verujem da i  vi u vašoj kulturi imate sličnu izreku. 

Pretpostavljam da i ti voliš proleće, sunce, cveće, limunadu, sladoled... I sve mnoge druge lepote koje nam proleće donosi, kao i ja. Zbog toga mislim da bi se sjajno provela na Festivalu cveća, mada rado bih posetila i Festival ljubavi, Tradicionalni, kao i  Filmski i pozorišni festival- jer jako volim takve manifestacije.

Shvatam da ti nedostaje kuća, i mesto u kom si živeo/ la. I meni. Upisala sam srednju školu daleko od svog rodnog grada, pa često osećam nostalgiju za: kućom, društvom i nekim prošlim, bezbrižnijim vremenima.

Jako mi se sviđa vaša muzika. Naročito mi se sviđa vaša orijentalna tradicionalna muzika, jer je pogodna za trbušni ples koji mi je potpuno fascinantan, jer mi u našoj kulturi nemamo ništa nalik tome.

Devojčica, izbeglica iz Sirije u izbegličkom kampu. Izvor: UNICEF

Veoma mi je neobičan vaš način stupanja u brak, pogotovo činjenica da roditelji biraju za koga ćete se udati/oženiti. Toga nema kod nas, mi sami biramo svoje partnere. Dok je kod vas legalna poli/bigamija u mojoj državi se to smatra nezakonitim.

Iz načina na koji se vi pozdravljate mogu zaključiti da ste vi jedan veoma topao i nežan narod. Moram da napišem da mi je jako neobično to što je kod vas potpuno normalno da se osobe istog pola drže za ruke, čak i ukoliko su poslovni partneri - to bi kod nas izazvalo lavine komentara.
Istraživala sam malo i uvidela da imamo mnogo sličnih praznika koje praznujemo i poštujemo među kojima su: Nova godina, Dan državnosti, Dan majki… Posebno mi je drago što imate praznik koji proslavljate u čast revolucije.

Kao što već rekoh - toliko smo različiti, a ipak veoma slični. Delimo ista interesovanja, želje, ciljeve, isto zvezdano nebo… Želim ti da ne odustaneš od svojih snova, težnji i  želja, jer mi svi zaslužujemo ista prava i mogućnosti,  jer mi jednako vredimo.
Izbeglički kamp u Jordanu. Izvor: Times


Uz najlepše želje,



                                                                                                                         JelicaStanišić (15), Priboj

понедељак, 18. април 2016.

Iz zemlje u zemlju čuda

Kada bih imala svoj svet sve bi bilo besmisleno.Ništa ne bi bilo onakvo kakvo jeste, zatošto bi sve bilo onakvo kakvo nije. I suprotno, ono što jeste ne bi bilo.
I ono što bi bilo ne bi. Razumeš?
Alisa u zemljičuda, Luis Kerol
Ako razumeš napisano nastavi sa čitanjem, ako ne, opet nastavi da čitaš da bi razumeo, jer u tome i jeste ideja ovog teksta.
Da li ste nekada čitali Alisu u zemlji čuda? Ako jeste ovo je jedna drugačija perspektiva ove priče, a ako ste među onima koji nisu, sada ćete uvideti sličnost između ove priče i izbegličke krize. Pre početka putovanja kroz zečiju rupu opremite se dubokim čizmama koje su otporne na etiketiranja, predrasude i netoleranciju. Zaboravite na vreme i otkucavanje sata, iako će vas Beli Zec stalno opominjati da požurite. Na ovaj putu ponesite sa sobom kolačić na kom piše pojedi me, ali nemojte ga jesti, dok se priča ne završi. Ako ste poslušali naše savete krećemo!
Zamislite jednu veliku zečiju rupu u koju ste upravo upali, i tako dugo, dugo padate ne znajući gde joj je kraj. Ne znate šta će vas sačekati sa druge strane rupe (ako išta postoji), ne znate da li ćete ,,pasti“ na nešto udobno, ne znate da li je tamo toplo ili hladno, ne znate ko tamo živi, da li će vas prihvatiti, zapravo sve vreme putovanja živite u jednom velikom NE ZNAM. Tako vi putujute, a oko vas se smenjuju različita lica. Neka su namrštena, neka se smeju, neka bi da razgovaraju, ali ih ne razumete, neka deluju otuđeno, ali vi i dalje putujete... Onda se nađete pred raskrsnicom, ne znate gde da skrenete, ali i dalje negde putujete. Putujući nailazite na mnogobrojne raskrsnice na kojima predahnete u nadi da zečijoj rupi ima kraja.
Ako ste se bar malo stavili u ovu situaciju onda vam je jasno da deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja ovako izgleda svaki dan, kao putovanje bez kraja, ne znajući kada će se završiti i koga će sve sresti na tom putu. Oni nailaze na mnogobrojne raskrsnice (koje su u ovom slučaju različite zemlje) u kojima se kratko zadržavaju i onda se put opet nastavlja. Jedna od tih raskrsnica na koju su naišli je i naša zemlja. Naime, u proteklo vreme u našoj zemlji je zabeleženo dosta slučajeva dece koja su zbog okolnosti razdvojena od svojih roditelja/staratelja. Ovakve neizvesnosti im se dešavaju svakodnevno, a povrh svega se brinu i o osnovim egzistencijalnim pitanjima: da li će imati hranu, odeću, obuću, da li će uspeti da pređu granicu, a ako uspeju putovanje se tu ne završava, jer ne znaju šta ih čeka u nekoj novoj sredini...
Ovde nam nisu potrebni statistički podaci, koliko je ljudi napustilo svoje domove, kakvo je političko stanje u tim zemljama, već samo jedno razumevanje kako im je ovde i sada. Citat sa početka teksta je imao nameru da ukaže koliko je bitno da razumemo da svako od nas ima svoje viđenje sveta. Da ono što nekome deluje besmisleno za druge je puno smisla i važno. Sve u perspektivi. Tako i deci izbeglicama, oni žele jedan novi svet za sebe, sigurno mesto gde mogu da žive sa svojim najbližima, mesto u kom će izgraditi svoj besmisleni smisao. Oni neke stvari ne mogu vratiti, ali mogu dobiti tanjir tople supe, ljubazan osmeh, igru koja je univerzalni jezik za svu decu. Ne moramo praviti svečanost kako je to uradio Ludi Šeširdžija na svojoj čajanki, ali možemo biti dovoljno senzibilisani da shvatimo da je jednostavna šolja, sa jednostavnim čajnikom sasvim dovoljna.
Ovo treba da zapamtimo, jer mi nekada možemo prolaziti kroz ovakvu zečiju rupu, i onda će nam biti potrebno da neko nosi one duboke čizme sa početka teksta koje su otporne na bilo kakav vid diskriminacije i da nas razume. Sada pojedite svoje kolačiće ili ih bolje podelite, jer lepše je kada rastemo zajedno.

Dragana Purešević

Diplomirana pedagoškinja na master studijama

уторак, 12. април 2016.

Jedan zaboravljeni zanat

Šta je to uopšte zanat? To je vrsta delatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega. Danas, kada nam zatreba odredjena stvar put nas vodi u veliki super-market u kome možemo naći skoro sve ili kako kažu: "od igle do lokomotive". Medjutim, ne tako davno, pojedine stvari nisu se mogle naći u prodavnicama,već u malim zanatskim radnjama koje su se nalazile na svakom ćošku. Neke od tih radnji još uvek postoje i privlače svojim neobičnim izgledom. Drugačije su od blještavih izloga, imaju svoju posebnost i donose nam duh starih vremena, bez obzira što za njih kažu da ih je pregazilo vreme. Nedavno, šetajući Beogradom,upravo smo naišli na baš jednu takvu radnju. U skromnom izlogu pisalo je, vrlo neupadljivo "popravljamo kišobrane". Moja baka je oduševljeno rekla da se seća vremena kada su ulicom prolazile kišobrandžije i uzvikivale tu svima poznatu rečenicu "...kišobrane, popravljamo kišobrane...". Tog trenutka se uhvatila za kvaku i ušla u dućan, a ja za njom. Pred nama se prikazao jedan sasvim novi svet, u kom su glavni bili kišobrani: šareni, jednobojni, čipkani, svileni, sa izrezbarenim drvenim ili mesinganim drškama. Starija gospođa za malim stolom je baš tada izrađivala novi kišobran po porudžbini jednog gospodina. Bilo je zanimljivo gledati kako ona to spretno radi. Pohvalila nam se da radi u dućanu starom preko stotinu godina i bavi se zanatom na čiji spomen se ljudima redovno podignu obrve i stvori se gomila pitanja: Ko još danas ručno pravi kišobrane, popravlja li ih neko uopšte? Koga još briga koliko će mu kišobran trajati , kad će za sledeći izdvojiti ne više od par stotina dinara?!
Na mene su najveći utisak ostavili predivni kišobrani izradjeni od bele,crne i zlatne čipke. Bez njih je bilo nemoguće zamisliti damu u prošlom veku,a danas se koriste u izuzetnim prilikama kao što su venčanja i pozorišne predstave u kojima su deo kostima. Moju baku su najviše impresionirali dezeni na kišobranima za svakodnevnu upotrebu, koji su unikatni i rukom oslikani. Meni je sve ovo ličilo na umetnost, a ne na stari zanat i bila sam jednako oduševljena kao i moja baka. Kada sledeći put budem išla u Beograd,obavezno cu posetiti ovaj mali dućan i ponovo uživati u njegovoj posebnosti.


                                                                                          Iskra Ilić
                                                                                         VII razred, osnovna škola Sveti Sava, Žitište

*tekstovi dece biće prevedeni na arapski jezik i namenjeni su izbeglim vršnjacima

петак, 8. април 2016.

Moji stavovi i znanja pre i posle treninga o deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja

Moram da priznam da stav o deci izbeglicama pre ovog treninga nisam ni imala, jednom rečju, nije mi ni palo napamet da dece u takvoj situaciji ima. Kada bih u medijima pronalazila informacije o izbeglicama, nigde se ne bi pominjala deca, maloletnici, već odrasle osobe ili čitave porodice. Odlaskom na ovaj trening dobila sam prave informacije i bila upoznata sa situacijom.

Naime, veliki je broj dece koja putuju sama. To su deca koja su ili krenula sa roditeljima, a usput su ih na veliku nesreću izgubila, ili su naprosto silom prilika razdvojeni, ili su to deca koja su se na ovako veliki put uputila sama. Ta deca na putu do željenih zemalja zapadne Evrope prolaze kroz našu zemlju i neretko dosta vremena borave u njoj. Naša zemlja ima organizovana prihvatilišta i pruža pomoć za tu decu. Veliki je broj socijalnih, medicinskih radnika i volontera koji u tome pomažu. Smeštaj koji naša zemlja nudi je otvorenog tipa, tako da ga deca mogu napustiti u svakom trenutku, što je nekada dobro, a nekada loše. Dobro je jer im naša zemlja daje punu slobodu odlučivanja, a loše jer su u pitanju maloletnici, deca koja mogu biti izmanipulisana ili zloupotrebljena na mnogo načina. Bilo je primera da su deca ušla u zemlju sa nekim ko tvrdi da je staratelj, a nakon toga su napustili dete, potom deca mogu biti žrtve različitih prevara, ali i zločina poput krijumčarenja ljudi. Njihov položaj otežava činjenica da se deca nalaze u potpuno drugačijoj sredini, kulturi, okruženi jezikom koji ne razumeju, a često se ni ne moze naći prevodilac za jezik kojim dete govori. Ovo su veoma osetljive i rizične situacije za decu.

Na samom treningu putem raznih simulacija imali smo prilike da se stavimo u položaj dece izbeglica i to nije bilo ni malo prijatno. Zapitala sam se, kako to izgleda kada imaš sve, a odjednom ostaneš bez ičega, a pritom si dete? Rat razara sve pred sobom. Zgrada se može sagraditi iznova, ali sa osećanjima tako ne može. Deca su osetljiva bića, nisu odrasla i svakako im treba posvetiti više pažnje nego odraslima. Na deci svet ostaje, kakav im svet pokažemo danas, u takvom svetu će težiti da žive sutra.

      Učesnici treninga o pravima dece izbeglica u organizaciji Prijatelja dece Srbije, februar 2016.


Na treningu sam upoznala divne ljude, preko tima organizacije Prijatelji dece Srbije do volontera, buduće pedagoge, psihologe, socijalne radnike koji se zajednički trude da kroz projekat ’’I ja sam dete’’ upoznaju širu javnost sa postojećim problemom, sruše stereotipe i predrasude,  da pozovu ljude na humanost, a time učine boravak deci izbeglica u našoj zemlji što prihvatljivijim. 

                                                                                                                                                Jovana Ilijin
                                                                                                                Studentkinja Pravnog fakulteta
                                                                                                                Volonterka Prijatelja dece Srbije

Zašto je važna senzibilizacija za razumevanje potreba dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja?

"Senzibilizacija" je velika reč za brigu. "Deca izbeglice koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja" su, kratko rečeno, deca. Da li treba brinuti o deci? To je pitanje koje se i ne postavlja jer se odgovor prosto podrazumeva. Ali da li uvek na najbolji način delamo u skladu sa tim glasnim "da, treba"?

Na primer, kako je škola kroz vreme postajala sve bolje mesto za decu? Tako što su pedagozi postajali sve senzibilizovaniji za potrebe dece! Ja sam studentkinja i mogu da pratim predavanje od dva sata. Ali to ne može i sedmogodišnje dete, pa časovi traju 45 minuta. Isto tako, razlomci se ne uče u prvom razredu, postoji pauza između časova, veliki odmor za jurnjavu i užinu... Budite zahvalni senzibilizovanim učiteljima što više ne klečimo na kukuruzu! Dakle, sadašnje škole su dosta naprednije u pogledu osetljivosti za dečije potrebe od škola iz 19. veka. Ako se složimo sa tim da ceo svet treba da bude senzibilizovan za dečije potrebe kako bi mogao da ih prepozna i zadovolji, videćemo da ima mnogo mesta za poboljšanje.

Deo sveta koji treba što pre i što u većoj meri informisati i osnažiti za potrebe dece su evropske izbegličke rute. Jedna od važnih tačaka na toj ruti je i Srbija, gde je samo u februaru ove godine registrovano oko 37.000 novopridošlih Sirijaca, Avganistanaca, Iračana... Čak 39.5% registrovanih izbeglica i migranata su bila deca.[1] Ako mislite da su ta deca uvek u pratnji roditelja ili staratelja, nažalost, varate se. Prema podacima Agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija, od svih registrovanih izbeglica koji su tokom 2015. godine prošli kroz Srbiju, oko 10.600 njih bili su maloletnici bez pratnje.



                                                   Sirijskom dečaku drugo dete nudi hranu na železničkoj stanici u Budimpešti.
                                                   Preuzeto sa The Sydney Morning Herald  

Da bismo osigurali da Srbija bude bolje mesto za decu izbeglice koja putuju sama, moramo da suštinski razumemo njihove potrebe. Pripremljeni treba da budu svi, kako oni koji direktno pomažu (poput volontera), tako i oni koji donose odluke o sudbini dece (poput političara), pa i oni koje će se samo potencijalno susresti s tom decom (npr. biće pozvani da učestvuju u dobrotvornim akcijama).

Pre svega, treba da se stavimo u poziciju dece i da pokušamo da zamislimo u kakvom su stanju, kako se osećaju i šta misle dok su sami u nepoznatoj državi. Da li su gladni? Da li im je hladno? Da li su uplašeni? Da li su usamljeni? Da li se osećaju napušteno i iznevereno? Da li su tužni? Da li su ljuti? Da li nas razumeju kad im se obraćamo? Da li znaju kuda dalje? Ili su sve to zajedno.

Bilo da smo se lično upoznali za decom izbeglicama, bilo da smo ova pitanja sada postavili samo sebi, jedno ostaje jasno: deca izbegličke krize su samo deca. Imaju dečiji izgled, i dečiju maštu, i dečije potrebe. Jedino što ih izdvaja od druge dece je to što zadovoljenje njihovih potreba osujećuju spoljašnji uslovi na koje ona nikako ne mogu da utiču. Posebno ukoliko su prepuštena sama sebi jer nemaju roditelja ili staratelja koji bi brinuli o njima, što ih čini daleko ranjivijim od dece koja putuju uz pratnju. 

                                                                          Deca u izbegličkom kampu prave sneška.
                                                                          Preuzeto sa CNN

Koraci podrške su sledeći: 1) identifikacija potreba dece, 2) identifikacija načina da se te potrebe zadovolje, 3) promena spoljašnjih uslova radi zadovoljenja potreba dece. Pri koraku 1 je veoma bitno primetiti da potrebe dece, kao i svih ljudi uopšte, idu dalje od onih egzistencijalnih, poput gladi i žeđi. Tu su i potrebe za sigurnošću, za lečenjem, za porodicom, za učenjem, za igrom, za društvom, za komunikacijom,... Korak 2 - identifikacija načina zadovoljenja potreba - podjednako je bitan, ali se često previđa. Zamislimo samo banalne primere davanja vode nekome ko je gladan ili kompleksnije, kao što su pružanje pravne ili psihosocijalne pomoći na jeziku koji dete ne razume. Tek kada smo prošli korake 1 i 2, možemo da pređemo na 3 i da deci odistinski pomognemo.

Možda ćemo, kada postanemo osetljivi za potrebe dece izbeglica, osetiti empatiju koja nas pokreće da nešto za tu decu i uradimo. Jasno je da samo kombinacija senzibilizacije, empatije i dobro postavljenih sistemskih rešenja utiru put promišljenim i efikasnim individualnim i kolektivnim akcijama u cilju poboljšanja statusa dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja.
Aleksandra Lazić
Diplomirana psihološkinja na master studijama
Volonterka Prijateljia dece Srbije




четвртак, 4. фебруар 2016.

И ја сам дете

Свесни да живимо у тренутку једне од највећих избегличких криза у Европи услед ратних дејстава на Блиском истоку, а као организација која се бави заштитом и промоцијом дечјих права, Пријатељи деце Србије желе да скрену пажњу на страдање најслабијих међу избеглицама – деце и да допринесемо да, ако не може да се спречи, оно буде бар смањено и са што мањим последицама.

Да бисмо као друштво на најбољи начин одговорили на њихове потребе, умањили им патње и невоље и смањили ризик од злоупотребе деце избеглица, потребно је да знамо са каквим проблемима се сусрећу, из каквог оквира долазе, чему стреме... Потребно је да не окренемо главу, нити да очекујемо да је то у целини посао државе. Важно је и да као грађани будемо солидарни и саосећајни са невољама и ризицима са којима се суочавају. Посебно битним сматрамо да их њихови вршњаци, деца и млади Србије, прихвате и виде као себи равне, а да језичку и друге баријере не доживљавају као непремостиве.


Зато, и покрећемо овај блог као место сусрета деце и младих која желе да подрже и смање патњу својим избеглим вршњацима и пошаљу им поруку подршке, разумевања и солидарности. Наравно, очекујемо да ће их у томе подржати родитељи, старатељи и наставници, као и остали грађани Србије.