среда, 20. април 2016.

Deca izbeglice - Kako da pomognemo?

Deca izbeglice koja nam pristižu sa Bliskog istoka bi trebalo da budu u samoj žiži javnosti. Svakako da o tome treba svi skupa da budemo obavešteni, ali bez dodatnog angažovanja po pitanju pružanja pomoći i podrške, priča u jednom smeru svakako ne bi urodila plodom.

Jasno je da je istorija na svetskoj sceni beležila mnoštvo migracija. Pored brojnih primera u svetu i pripadnici našeg narod bili su akteri ovakvih seoba, stoga nam ova priča, nažalost, nije strana. Ipak, poslednjih godina i meseci, migracije dostižu enormne razmere. Zato ova situacija treba i  mora da na najbolji moguć način izazove pokretanje svesti svakog pojedinca, da u skladu sa sopstvenim mogućnostima - pruži doprinos.

Kao individualci jesmo jedninstveni, manje i više kompetentni, svako u svom domenu, ali kao takvi, nismo rođeni da budemo individualci koji žive jedni naspram drugih - već jedni sa drugima. Mnogo puta izrečena misao, nije zgoreg opet je navesti, glasi: Zajedno možemo mnogo.
U skladu sa tim, naša dužnost jeste da radimo u najboljem interesu deteta. Zapitajmo se koliko dece putuje bez pratnje neidentifikovano, kao i to kolika opasnost vreba ukoliko se deci na vreme ne dodeli pravni zastupnik, čak i pre nego što se pokrene proces dobijanja azila? Koliko njih postaju žrtve zlostavljanja, kao i trgovine ljudima?

Sirijski dečak, siroče, u kampu za decu bez roditelja na Krfu. Izvor: Rojters 

Ukoliko ne reagujemo, postajemo saučesnici ovih zlodela. Prošlost ne možemo da izmenimo, ali ono što možemo, jeste da delamo u skladu sa savešću. Imali mi visoko obrazovanje ili ne, koje god verske ili nacionalne pripadnosti da smo, ljubav treba da je naš imperativ. Nismo svi visokog socio ekonomskog statusa, niti visokog društvenog položaja ali smo svi mi ljudi, važni i sposobni da se na bilo koji način aktiviramo, kako bi deca koja putuju bez roditeljskog staranja sutradan bila u stanju da uzvrate ljubavlju koja im je pružena. Kako bi bezbedna, sigurna i voljenja mogla da imaju detinjstvo kakvo zaslužuju.

Koliko god nam se patnja izbeglica čini “dalekom”, da bismo zajedno uživali pravo na život, treba da nastojimo da živimo zajedno, šireći mir i toleranciju uz uvažavanje svakog čoveka, svakog deteta.
Što se konkretnih znanja pre treninga održanog od strane trenera Prijatelja dece Srbije tiče, ona su svakako osnažena tokom samog procesa, gde je mnoštvo volontera najrazličitijih profesija uspelo da izgradi zajednički smisao. Osvešćeni smo kao oni koji su jaki, spremni i odgovorni za doprinos deci. Zajedno smo došli do ideje da je aktiviranje vršnjaka dece izbeglica da pruže podršku kroz crtež, pisanu reč ili priču, dobar i efikasan  način suočavanja i razvoja empatije.

Počevši od jezgra, laganim ali sigurnim koracima, verujem da se uticaj aktivizma poput koncentričnih krugova može širiti. Ne možemo preko noći promeniti svet, ali unošenjem pozitivnih promena doprinosimo razvoju pojedinaca, sopstvene zajednice, pa i sveta u celini.
Sanja Pucarević
Diplomirana pedagoškinja na master studijama pedagogije
Volonterka Prijatelja dece Srbije


уторак, 19. април 2016.

Pismo mom drugu/drugarici iz velikog sveta


Zdravo drugaru,


Imam 15 godina i svesna sam tvoje situacije. Želim da ti kažem da te razumem i da iako tako trenutno ne izgleda mi smo veoma slični. Volela bih da ti budem podrška i da ti poručim da posle kiše uvek dođe duga. Ovo je bila jedna od rečenica koju mi Srbi koristimo kada želimo da istaknemo, da ma koliko nam je trenutno teško jednog dana mora biti bolje.  Verujem da i  vi u vašoj kulturi imate sličnu izreku. 

Pretpostavljam da i ti voliš proleće, sunce, cveće, limunadu, sladoled... I sve mnoge druge lepote koje nam proleće donosi, kao i ja. Zbog toga mislim da bi se sjajno provela na Festivalu cveća, mada rado bih posetila i Festival ljubavi, Tradicionalni, kao i  Filmski i pozorišni festival- jer jako volim takve manifestacije.

Shvatam da ti nedostaje kuća, i mesto u kom si živeo/ la. I meni. Upisala sam srednju školu daleko od svog rodnog grada, pa često osećam nostalgiju za: kućom, društvom i nekim prošlim, bezbrižnijim vremenima.

Jako mi se sviđa vaša muzika. Naročito mi se sviđa vaša orijentalna tradicionalna muzika, jer je pogodna za trbušni ples koji mi je potpuno fascinantan, jer mi u našoj kulturi nemamo ništa nalik tome.

Devojčica, izbeglica iz Sirije u izbegličkom kampu. Izvor: UNICEF

Veoma mi je neobičan vaš način stupanja u brak, pogotovo činjenica da roditelji biraju za koga ćete se udati/oženiti. Toga nema kod nas, mi sami biramo svoje partnere. Dok je kod vas legalna poli/bigamija u mojoj državi se to smatra nezakonitim.

Iz načina na koji se vi pozdravljate mogu zaključiti da ste vi jedan veoma topao i nežan narod. Moram da napišem da mi je jako neobično to što je kod vas potpuno normalno da se osobe istog pola drže za ruke, čak i ukoliko su poslovni partneri - to bi kod nas izazvalo lavine komentara.
Istraživala sam malo i uvidela da imamo mnogo sličnih praznika koje praznujemo i poštujemo među kojima su: Nova godina, Dan državnosti, Dan majki… Posebno mi je drago što imate praznik koji proslavljate u čast revolucije.

Kao što već rekoh - toliko smo različiti, a ipak veoma slični. Delimo ista interesovanja, želje, ciljeve, isto zvezdano nebo… Želim ti da ne odustaneš od svojih snova, težnji i  želja, jer mi svi zaslužujemo ista prava i mogućnosti,  jer mi jednako vredimo.
Izbeglički kamp u Jordanu. Izvor: Times


Uz najlepše želje,



                                                                                                                         JelicaStanišić (15), Priboj

понедељак, 18. април 2016.

Iz zemlje u zemlju čuda

Kada bih imala svoj svet sve bi bilo besmisleno.Ništa ne bi bilo onakvo kakvo jeste, zatošto bi sve bilo onakvo kakvo nije. I suprotno, ono što jeste ne bi bilo.
I ono što bi bilo ne bi. Razumeš?
Alisa u zemljičuda, Luis Kerol
Ako razumeš napisano nastavi sa čitanjem, ako ne, opet nastavi da čitaš da bi razumeo, jer u tome i jeste ideja ovog teksta.
Da li ste nekada čitali Alisu u zemlji čuda? Ako jeste ovo je jedna drugačija perspektiva ove priče, a ako ste među onima koji nisu, sada ćete uvideti sličnost između ove priče i izbegličke krize. Pre početka putovanja kroz zečiju rupu opremite se dubokim čizmama koje su otporne na etiketiranja, predrasude i netoleranciju. Zaboravite na vreme i otkucavanje sata, iako će vas Beli Zec stalno opominjati da požurite. Na ovaj putu ponesite sa sobom kolačić na kom piše pojedi me, ali nemojte ga jesti, dok se priča ne završi. Ako ste poslušali naše savete krećemo!
Zamislite jednu veliku zečiju rupu u koju ste upravo upali, i tako dugo, dugo padate ne znajući gde joj je kraj. Ne znate šta će vas sačekati sa druge strane rupe (ako išta postoji), ne znate da li ćete ,,pasti“ na nešto udobno, ne znate da li je tamo toplo ili hladno, ne znate ko tamo živi, da li će vas prihvatiti, zapravo sve vreme putovanja živite u jednom velikom NE ZNAM. Tako vi putujute, a oko vas se smenjuju različita lica. Neka su namrštena, neka se smeju, neka bi da razgovaraju, ali ih ne razumete, neka deluju otuđeno, ali vi i dalje putujete... Onda se nađete pred raskrsnicom, ne znate gde da skrenete, ali i dalje negde putujete. Putujući nailazite na mnogobrojne raskrsnice na kojima predahnete u nadi da zečijoj rupi ima kraja.
Ako ste se bar malo stavili u ovu situaciju onda vam je jasno da deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja ovako izgleda svaki dan, kao putovanje bez kraja, ne znajući kada će se završiti i koga će sve sresti na tom putu. Oni nailaze na mnogobrojne raskrsnice (koje su u ovom slučaju različite zemlje) u kojima se kratko zadržavaju i onda se put opet nastavlja. Jedna od tih raskrsnica na koju su naišli je i naša zemlja. Naime, u proteklo vreme u našoj zemlji je zabeleženo dosta slučajeva dece koja su zbog okolnosti razdvojena od svojih roditelja/staratelja. Ovakve neizvesnosti im se dešavaju svakodnevno, a povrh svega se brinu i o osnovim egzistencijalnim pitanjima: da li će imati hranu, odeću, obuću, da li će uspeti da pređu granicu, a ako uspeju putovanje se tu ne završava, jer ne znaju šta ih čeka u nekoj novoj sredini...
Ovde nam nisu potrebni statistički podaci, koliko je ljudi napustilo svoje domove, kakvo je političko stanje u tim zemljama, već samo jedno razumevanje kako im je ovde i sada. Citat sa početka teksta je imao nameru da ukaže koliko je bitno da razumemo da svako od nas ima svoje viđenje sveta. Da ono što nekome deluje besmisleno za druge je puno smisla i važno. Sve u perspektivi. Tako i deci izbeglicama, oni žele jedan novi svet za sebe, sigurno mesto gde mogu da žive sa svojim najbližima, mesto u kom će izgraditi svoj besmisleni smisao. Oni neke stvari ne mogu vratiti, ali mogu dobiti tanjir tople supe, ljubazan osmeh, igru koja je univerzalni jezik za svu decu. Ne moramo praviti svečanost kako je to uradio Ludi Šeširdžija na svojoj čajanki, ali možemo biti dovoljno senzibilisani da shvatimo da je jednostavna šolja, sa jednostavnim čajnikom sasvim dovoljna.
Ovo treba da zapamtimo, jer mi nekada možemo prolaziti kroz ovakvu zečiju rupu, i onda će nam biti potrebno da neko nosi one duboke čizme sa početka teksta koje su otporne na bilo kakav vid diskriminacije i da nas razume. Sada pojedite svoje kolačiće ili ih bolje podelite, jer lepše je kada rastemo zajedno.

Dragana Purešević

Diplomirana pedagoškinja na master studijama

уторак, 12. април 2016.

Jedan zaboravljeni zanat

Šta je to uopšte zanat? To je vrsta delatnosti koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega. Danas, kada nam zatreba odredjena stvar put nas vodi u veliki super-market u kome možemo naći skoro sve ili kako kažu: "od igle do lokomotive". Medjutim, ne tako davno, pojedine stvari nisu se mogle naći u prodavnicama,već u malim zanatskim radnjama koje su se nalazile na svakom ćošku. Neke od tih radnji još uvek postoje i privlače svojim neobičnim izgledom. Drugačije su od blještavih izloga, imaju svoju posebnost i donose nam duh starih vremena, bez obzira što za njih kažu da ih je pregazilo vreme. Nedavno, šetajući Beogradom,upravo smo naišli na baš jednu takvu radnju. U skromnom izlogu pisalo je, vrlo neupadljivo "popravljamo kišobrane". Moja baka je oduševljeno rekla da se seća vremena kada su ulicom prolazile kišobrandžije i uzvikivale tu svima poznatu rečenicu "...kišobrane, popravljamo kišobrane...". Tog trenutka se uhvatila za kvaku i ušla u dućan, a ja za njom. Pred nama se prikazao jedan sasvim novi svet, u kom su glavni bili kišobrani: šareni, jednobojni, čipkani, svileni, sa izrezbarenim drvenim ili mesinganim drškama. Starija gospođa za malim stolom je baš tada izrađivala novi kišobran po porudžbini jednog gospodina. Bilo je zanimljivo gledati kako ona to spretno radi. Pohvalila nam se da radi u dućanu starom preko stotinu godina i bavi se zanatom na čiji spomen se ljudima redovno podignu obrve i stvori se gomila pitanja: Ko još danas ručno pravi kišobrane, popravlja li ih neko uopšte? Koga još briga koliko će mu kišobran trajati , kad će za sledeći izdvojiti ne više od par stotina dinara?!
Na mene su najveći utisak ostavili predivni kišobrani izradjeni od bele,crne i zlatne čipke. Bez njih je bilo nemoguće zamisliti damu u prošlom veku,a danas se koriste u izuzetnim prilikama kao što su venčanja i pozorišne predstave u kojima su deo kostima. Moju baku su najviše impresionirali dezeni na kišobranima za svakodnevnu upotrebu, koji su unikatni i rukom oslikani. Meni je sve ovo ličilo na umetnost, a ne na stari zanat i bila sam jednako oduševljena kao i moja baka. Kada sledeći put budem išla u Beograd,obavezno cu posetiti ovaj mali dućan i ponovo uživati u njegovoj posebnosti.


                                                                                          Iskra Ilić
                                                                                         VII razred, osnovna škola Sveti Sava, Žitište

*tekstovi dece biće prevedeni na arapski jezik i namenjeni su izbeglim vršnjacima

петак, 8. април 2016.

Moji stavovi i znanja pre i posle treninga o deci izbeglicama koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja

Moram da priznam da stav o deci izbeglicama pre ovog treninga nisam ni imala, jednom rečju, nije mi ni palo napamet da dece u takvoj situaciji ima. Kada bih u medijima pronalazila informacije o izbeglicama, nigde se ne bi pominjala deca, maloletnici, već odrasle osobe ili čitave porodice. Odlaskom na ovaj trening dobila sam prave informacije i bila upoznata sa situacijom.

Naime, veliki je broj dece koja putuju sama. To su deca koja su ili krenula sa roditeljima, a usput su ih na veliku nesreću izgubila, ili su naprosto silom prilika razdvojeni, ili su to deca koja su se na ovako veliki put uputila sama. Ta deca na putu do željenih zemalja zapadne Evrope prolaze kroz našu zemlju i neretko dosta vremena borave u njoj. Naša zemlja ima organizovana prihvatilišta i pruža pomoć za tu decu. Veliki je broj socijalnih, medicinskih radnika i volontera koji u tome pomažu. Smeštaj koji naša zemlja nudi je otvorenog tipa, tako da ga deca mogu napustiti u svakom trenutku, što je nekada dobro, a nekada loše. Dobro je jer im naša zemlja daje punu slobodu odlučivanja, a loše jer su u pitanju maloletnici, deca koja mogu biti izmanipulisana ili zloupotrebljena na mnogo načina. Bilo je primera da su deca ušla u zemlju sa nekim ko tvrdi da je staratelj, a nakon toga su napustili dete, potom deca mogu biti žrtve različitih prevara, ali i zločina poput krijumčarenja ljudi. Njihov položaj otežava činjenica da se deca nalaze u potpuno drugačijoj sredini, kulturi, okruženi jezikom koji ne razumeju, a često se ni ne moze naći prevodilac za jezik kojim dete govori. Ovo su veoma osetljive i rizične situacije za decu.

Na samom treningu putem raznih simulacija imali smo prilike da se stavimo u položaj dece izbeglica i to nije bilo ni malo prijatno. Zapitala sam se, kako to izgleda kada imaš sve, a odjednom ostaneš bez ičega, a pritom si dete? Rat razara sve pred sobom. Zgrada se može sagraditi iznova, ali sa osećanjima tako ne može. Deca su osetljiva bića, nisu odrasla i svakako im treba posvetiti više pažnje nego odraslima. Na deci svet ostaje, kakav im svet pokažemo danas, u takvom svetu će težiti da žive sutra.

      Učesnici treninga o pravima dece izbeglica u organizaciji Prijatelja dece Srbije, februar 2016.


Na treningu sam upoznala divne ljude, preko tima organizacije Prijatelji dece Srbije do volontera, buduće pedagoge, psihologe, socijalne radnike koji se zajednički trude da kroz projekat ’’I ja sam dete’’ upoznaju širu javnost sa postojećim problemom, sruše stereotipe i predrasude,  da pozovu ljude na humanost, a time učine boravak deci izbeglica u našoj zemlji što prihvatljivijim. 

                                                                                                                                                Jovana Ilijin
                                                                                                                Studentkinja Pravnog fakulteta
                                                                                                                Volonterka Prijatelja dece Srbije

Zašto je važna senzibilizacija za razumevanje potreba dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja?

"Senzibilizacija" je velika reč za brigu. "Deca izbeglice koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja" su, kratko rečeno, deca. Da li treba brinuti o deci? To je pitanje koje se i ne postavlja jer se odgovor prosto podrazumeva. Ali da li uvek na najbolji način delamo u skladu sa tim glasnim "da, treba"?

Na primer, kako je škola kroz vreme postajala sve bolje mesto za decu? Tako što su pedagozi postajali sve senzibilizovaniji za potrebe dece! Ja sam studentkinja i mogu da pratim predavanje od dva sata. Ali to ne može i sedmogodišnje dete, pa časovi traju 45 minuta. Isto tako, razlomci se ne uče u prvom razredu, postoji pauza između časova, veliki odmor za jurnjavu i užinu... Budite zahvalni senzibilizovanim učiteljima što više ne klečimo na kukuruzu! Dakle, sadašnje škole su dosta naprednije u pogledu osetljivosti za dečije potrebe od škola iz 19. veka. Ako se složimo sa tim da ceo svet treba da bude senzibilizovan za dečije potrebe kako bi mogao da ih prepozna i zadovolji, videćemo da ima mnogo mesta za poboljšanje.

Deo sveta koji treba što pre i što u većoj meri informisati i osnažiti za potrebe dece su evropske izbegličke rute. Jedna od važnih tačaka na toj ruti je i Srbija, gde je samo u februaru ove godine registrovano oko 37.000 novopridošlih Sirijaca, Avganistanaca, Iračana... Čak 39.5% registrovanih izbeglica i migranata su bila deca.[1] Ako mislite da su ta deca uvek u pratnji roditelja ili staratelja, nažalost, varate se. Prema podacima Agencije za izbeglice Ujedinjenih nacija, od svih registrovanih izbeglica koji su tokom 2015. godine prošli kroz Srbiju, oko 10.600 njih bili su maloletnici bez pratnje.



                                                   Sirijskom dečaku drugo dete nudi hranu na železničkoj stanici u Budimpešti.
                                                   Preuzeto sa The Sydney Morning Herald  

Da bismo osigurali da Srbija bude bolje mesto za decu izbeglice koja putuju sama, moramo da suštinski razumemo njihove potrebe. Pripremljeni treba da budu svi, kako oni koji direktno pomažu (poput volontera), tako i oni koji donose odluke o sudbini dece (poput političara), pa i oni koje će se samo potencijalno susresti s tom decom (npr. biće pozvani da učestvuju u dobrotvornim akcijama).

Pre svega, treba da se stavimo u poziciju dece i da pokušamo da zamislimo u kakvom su stanju, kako se osećaju i šta misle dok su sami u nepoznatoj državi. Da li su gladni? Da li im je hladno? Da li su uplašeni? Da li su usamljeni? Da li se osećaju napušteno i iznevereno? Da li su tužni? Da li su ljuti? Da li nas razumeju kad im se obraćamo? Da li znaju kuda dalje? Ili su sve to zajedno.

Bilo da smo se lično upoznali za decom izbeglicama, bilo da smo ova pitanja sada postavili samo sebi, jedno ostaje jasno: deca izbegličke krize su samo deca. Imaju dečiji izgled, i dečiju maštu, i dečije potrebe. Jedino što ih izdvaja od druge dece je to što zadovoljenje njihovih potreba osujećuju spoljašnji uslovi na koje ona nikako ne mogu da utiču. Posebno ukoliko su prepuštena sama sebi jer nemaju roditelja ili staratelja koji bi brinuli o njima, što ih čini daleko ranjivijim od dece koja putuju uz pratnju. 

                                                                          Deca u izbegličkom kampu prave sneška.
                                                                          Preuzeto sa CNN

Koraci podrške su sledeći: 1) identifikacija potreba dece, 2) identifikacija načina da se te potrebe zadovolje, 3) promena spoljašnjih uslova radi zadovoljenja potreba dece. Pri koraku 1 je veoma bitno primetiti da potrebe dece, kao i svih ljudi uopšte, idu dalje od onih egzistencijalnih, poput gladi i žeđi. Tu su i potrebe za sigurnošću, za lečenjem, za porodicom, za učenjem, za igrom, za društvom, za komunikacijom,... Korak 2 - identifikacija načina zadovoljenja potreba - podjednako je bitan, ali se često previđa. Zamislimo samo banalne primere davanja vode nekome ko je gladan ili kompleksnije, kao što su pružanje pravne ili psihosocijalne pomoći na jeziku koji dete ne razume. Tek kada smo prošli korake 1 i 2, možemo da pređemo na 3 i da deci odistinski pomognemo.

Možda ćemo, kada postanemo osetljivi za potrebe dece izbeglica, osetiti empatiju koja nas pokreće da nešto za tu decu i uradimo. Jasno je da samo kombinacija senzibilizacije, empatije i dobro postavljenih sistemskih rešenja utiru put promišljenim i efikasnim individualnim i kolektivnim akcijama u cilju poboljšanja statusa dece izbeglica koja putuju bez pratnje roditelja/staratelja.
Aleksandra Lazić
Diplomirana psihološkinja na master studijama
Volonterka Prijateljia dece Srbije